Kako da se manje nerviraš zbog drugih ljudi

Svaka situacija koja nas iznervira i koja nam zasmeta toliko da u nama probudi neki negativan osećaj i iritaciju je odličan povod i poziv da tu temu rešimo sami sa sobom. Kada to uradimo, više nam takve i slične situacije neće smetati.

Da, dobro ste pročitali. To nije poziv da se posvađamo sa osobom koja nas nervira, da komentarišemo šta nam sve smeta i kako su ljudi nemogući, kako ne obraćaju pažnju na nas, naše potrebe i osećanja… To je poziv da se zapitamo šta nas je tu tačno iznerviralo i zbog čega i da to rešimo tamo gde je problem i nastao – u nama.

Ono što nas iznervira kod drugih treba da rešimo kod sebe.

Ovo nije primenljivo na sve situacije. Ako se neko stvarno ponaša na način koji je vama neprihvatljiv i radi nešto što vama apsolutno nije u redu, onda treba da takve ljude sklonite iz svog života. Ali ako se radi o osobi koja vam je inače super, ali ta jedna stvar i to jedno ponašanje vam jako ide na živce – ispitajte šta se krija iza toga kod vas samih.

O čemu se tu radi?

Kako to da nas neke situacije toliko trigeruju i iznerviraju a neke ljude uopšte ne pogode?

Na primer, zajednički prijatelj zakasni, naši prijatelji lagano i smireno čekaju, a mi poludimo jer neko „ne poštuje naše vreme, ne ume da se organizuje, poremeti nam dan,“ itd. 

Da li i kako možeš da se manje nerviraš ili ne nerviraš uopšte?

To šta će da nas iznervira i „izbaci iz takta“ zavisi od toga šta su naše skrivene i često nesvesne rane, nezadovoljene potrebe i uverenja iz detinjstva koja nismo „update-ovali“ i promenili sada kada smo odrasli.

Kad nešto nismo rešili i prihvatili kod sebe, kada sebi nismo dali dozvolu da nešto uradimo, kažemo, budemo, onda to ne možemo da prihvatimo kod drugih – to nas nervira. Kad nešto nismo mi dobili kao mali (razumevanje, poštovanje granica, slušanje), onda često to ne možemo da damo drugima.

Ne možeš da daš ono što nemaš ili što ne znaš kako izgleda

Evo primera: Kad god bih otišla na ručak sa jednom prijateljicom, ona je uvek imala nekoliko pitanja i molbi za konobara – da joj hranu pripreme na tačno određen način, da izbace preliv, a stave samo maslinovo ulje, pa je proveravala šta dolazi sa čim i to menjala, pa je takvo poručivanje hrane trajalo dugo. 

Mene je njeno ponašanje i „izvoljevanje“ pri naručivanju prilično nerviralo. Sebe smatram praktičnom i brzom jer samo kažem naziv obroka koji želim iz menija i poručila sam.

Međutim, zapitala sam se šta mi tu tačno smeta – kakve veze ima kako ko naručuje hranu i koliko vremena mu treba? 

Shvatila sam da meni nikad nije bilo dozvoljeno da „izvoljevam“ sa bilo čim, pa ni sa izborom hrane. Nisu me pitali šta kako želim spremljeno, niti šta bih radije. Nesvesno sam od malena naučena da ne zahtevam previše vremena i jedem ono što ima, što mi se nudi.

Kako sam odrastala, nesvesno sam vukla to uverenje – jedi šta ima i šta se nudi i nisam, sada kada mogu, sama sebi dala dozvolu da tražim nešto drugačije i menjam po svojoj meri. Zbog toga mi je smetalo kad vidim da drugi ljudi rade ono što ja ne mogu (sebi ne dozvoljavam). 

Kada sam to shvatila i počela sebi da dajem dozvolu da tražim jela malo drugačija nego što su u meniju, bilo mi je mnogo lakše da prihvatim i druge koji to rade. 

Kad sam „problem“ rešila sa sobom, više mi ništa nije smetalo.

Javi se ponekad

Evo drugog primera: Kada sam počela da se zabavljam sa jednim momkom koji je bio moja totalna suprotnost što se tiče ozbiljnosti i organizacije vremena, svaki put kada se rastajemo on bi šarmantno rekao – javi se ponekad. I otišao.

Ja sam neko ko je vrlo precizan, organizovan, odgovoran. Živim u excel tabeli i volim da tačno znam raspored kad se šta dešava, u koliko sati, gde, koliko često. 

Od toga „javi se ponekad“ u početku sam htela da poludim i vrištim – kako misliš ponekad? Kad tačno? Meni treba sutra u 13h, 17h ili 20h i prekosutra u 15h. Ja funkcionišem po vrlo jasnim dogovorima i pravilima.

Da se razumemo, javljao se on vrlo redovno i mi smo se uvek na kraju nekako dogovorili da se vidimo, kad i gde, ali u početku to uopšte nije umanjivalo moju nervozu i nelagodu kad čujem – „javi se ponekad“.

A onda sam to videla kao odličnu priliku i poziv da se opustim, manje planiram i više verujem životu, univerzumu… Ne moram sve da znam unapred. Kad to rešim sa sobom i kod sebe, neće mi smetati drugi, drugačije organizovani i opušteniji ljudi. 

Pravo pitanje za mene bilo je – šta ja mogu da naučim od njih? Kako ja mogu da postanem opuštenija?

Nerviranje zbog promene plana?

Kao mlađa, mnogo sam ličnije shvatala kad drugarica promeni plan, pa se predomisli i ipak neće da se družimo ili izađemo uveče. Ja sam, pobogu, to već isplanirala i svoje vreme shodno tome organizovala.

Isto mi je bilo čudno kada mi neko ispriča uslove pod kojim im je okej da izađemo ili odemo negde ili nešto radimo. Zašto ja moram da vodim računa o tuđim uslovima i da se prilagođavam?

Kada sam ja naučila da bolje čujem i poštujem sebe i to šta mi se radi, kad i na koji način i kada sam naučila da jasno postavljam granice i komuniciram šta mi je okej a šta nije, imam mnogo više razumevanja i normalno mi je da poštujem tuđe granice i preferencije.

Mnogo se lakše organizujem, mnogo lakše putujem sa različitim društvom, mnogo je sve laganije i bez svađa, rasprava, neprijatnih situacija.

Zato, prvo dajte sebi sve što imate osećaj da niste dobili ili imali ranije – poštovanje, razumevanje, ljubav, zahvalnost, poštovanje granica i preferencija. Jer kada sve to dajete sebi, onda imate svega dovoljno da date i drugima.

Kad „problem“ rešite kod sebe, onda problema više nema 🙂

I to je odlična vest, jer ne možemo da menjamo druge ljude, jedino možemo sebe. A kada promenimo sebe, onda se menja i sve(t) oko nas.

Kako rešiti sa sobom ono što nas nervira kod drugih?

Ovo je mnogo lakše reći nego učiniti jer su sve ovo uglavnom naši nesvesni mehanizmi. Potrebno je pre svega da postanemo svesni – da budemo dovoljno smireni da kad nas nešto iznervira ne idemo u emotivnu, naglu reakciju već da primetimo šta nam se dešava u telu i zapitamo se zbog čega.

Evo nekih pitanja koja mogu da pomognu:

  • Šta me je ovde tačno iznerviralo?
  • Zašto to meni smeta?
  • Koja uverenja ja imam o takvom ponašanju?
  • Šta ja mislim o ljudima koji se tako ponašaju?
  • Šta još može da bude razlog zašto se neko tako ponaša?
  • Kako gledam na takvo ponašanje kod sebe?
  • Šta sam iz detinjstva naučio/la o takvom ponašanju? 
  • Kako bih želeo/la da se ponašam i osećam?
  • Šta mogu da uradim da bih se tako ponašala/osećala?
  • Koje novo uverenje bi mi više koristilo u ovoj situaciji?
  • Šta mi je potrebno da se ne bih nervirao/la u ovakvim situacijama? (šta da mislim, kažem, uradim)

Ovo može biti izazovno, posebno ako neko nije navikao da se preispituje (jer, hej, ono što mi mislimo i kako se mi ponašamo je apsolutno ispravno), ali je veoma korisno jer vremenom ćete mnogo bolje upoznati i prihvatiti sebe, a to će vam dati kapaciteta da prihvatite druge ljude baš takvim kakvi jesu. 

Dobićete mnogo manje nerviranja i mnogo srećniji život 🙂

Ako ti treba pomoć za ovaj proces, razmotri opciju koučinga (ili psihoterapije ako misliš da treba da rešavaš neke dublje stvari). 

Više info o koučingu pronađi na ovom linku.

Prijavi se ispod da čitaš Analogične priče – korisne i zanimljive životne lekcije koje povremeno šaljem ljudima koji su prijavljeni. Šaljem uvek i preporuke za čitanje, gledanje, slušanje, mogućnosti za posao itd.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Analogične priče

Moj newsletter iznenađenja. Ne znaš kad će tačno da ti stigne u inbox, ali obećavam ti da će priča biti vredna tvog vremena.

Unesite ključne reči za pretragu: