Priče iz fakultetske klupe

Tako sedim ja na predavanju, pokušavajući da se skoncentrišem da čujem ponešto korisno u gomili gluposti, kako ne bih sedela sve to vreme tamo uzalud. U mnoštvu nezanimljivih stvari, profesor kreće da priča o političkim partijama i pravi jedan krajnje zanimljiv komentar. Naime, dotični profesor nam je rekao da je današnje vreme takvo da se ljudi zapošljavaju posredstvom političkih partija (ništa novo). Da bi onda nastavio priču o tome rekavši nam kako je to činjenično stanje i kako mi ne bi trebalo da bežimo od toga! Dalje sledi kako bismo mi zapravo kad završimo fakultet trebalo da se učlanimo u neku stranku ako će nam to pomoći da nađemo posao. Zašto da budemo na birou sa fakultetom, ako će već neka stranka moći da nam nađe posao. Po njegovom mišljenju, jedina loša stvar je što se putem politike zapošljavaju ljudi bez adekvatnog obrazovanja. Ukoliko bismo se mi, fakultetski obrazovani ljudi, zapolislili uz pomoć političke partije, to je onda u redu. (?!?!) Ja nisam verovala sopstvenim ušima! Neko na fakultetu me savetuje da se učlanim u stranku da bih mogla da se zaposlim, jer je to, prosto, danas činjenično stanje! Pitala sam ja, čisto da proverim da li sam dobro čula i razumela, da li on to nas stvarno savetuje da doprinosimo nečemu što znamo da je loše, bez obzira na to što je to loše, samo zbog toga što je takvo činjenično stanje? Na šta je on odgovorio kako to ne mora bude obavezno loše, ako se zaposle adekvatni ljudi. Što dalje implicira (ovo on nije rekao, ali ako ćemo da zaključujemo analogijom…), na primer, da nije loše da položimo ispit tako što ćemo ga platiti, jer je takvo činjenično stanje u Srbiji, a i ako je suma adekvatna za odgovarajući ispit, onda što da ne?! Kad već imaš takvu mogućnost ne bi trebalo da od nje bežiš! Htela sam da nastavim razgovor i kažem i ovo, ali videh da je uzalud. Kada ću ja, običan student u Srbiji, biti pametnija od profesora?
Isti profesor, situacija 2: Ulaze nama na predavanje dvoje studenata da nam kažu da treba da siđemo u računarski centar i uradimo evaluaciju profesora. To je, po mom mišljenju, baš super stvar koju su uveli – da studenti ocene profesore i eventualno daju neke predloge za poboljšanje. Po izlasku tih studenata iz učionice, komentar profesora je: „Haha, vi mislite da će to nešto da promeni?“, uz ironičan (pod)smeh. Mi svi blenemo u njega u neverici! Naravno usledila su i pitanja „Zašto je to onda uopšte organizovano?“ Zašto mi odvojimo svoje vreme da popunimo neku anketu, ako ona ničemu ne služi? Zašto nas nipodaštavaju?
Zatim profesor nastavlja komenar o tome kako je bilo dobro to što su prošle godine rezultati evaluacije bili javni, ali od ove godine su tajni, tj svako će moći da vidi samo svoje rezultate. I po njegovom mišljenju, baš je loše to što on neće moći da vidi kako je ko od njegovih kolega ocenjen. Ja opet slušam sa nevericom i pitam se šta uopšte radim tu. I onda se setim da je ovo bolonja, pa moraš da slušaš i ono što bi platio da ne slušaš. I, moram da dodam – što bi zakonom trebalo da bude zabranjeno da slušaš!
Svako sa bar malo iskustva u radu u nekom timu ili iole boljoj firmi, zna da se feedback daje uglavnom jedan na jedan i da se tiče samo osobe koja treba da ga čuje. Zaista nema potrebe da svi znaju sve o svima. Nekome može da bude neprijatno. I ne razumem potrebu da se neko upoređuje sa drugima? Da se svako  prvenstveno bavi sobom i radi na tome da promeni i unapredi sebe, da se svakodnevno poredi i vodi borbu sa samim sobom a ne sa drugima, čitav svet bi bio bolje mesto za život.
I još nešto vezano za te evaluacije. Ovu priču sam čula od više kolega, ali nisam lično prisustvovala. Tokom jednog od ispitnih rokova, profesorka je na početku ispitivinja prokomentarisala kako zna da smo mi ti koji smo je najgore ocenili na evaluaciji profesora, pa će sad ona da vidi koliko mi zapravo znamo. Nakon čega je poobarala sve studente koji su izašli na ispit (ili skoro sve). Toliko o tome koliko im evaluacija koristi. Istina, koristi im da mogu da se osvete. Možda kad bi je videli kao mogućnost za napredak a ne samo običnu kritiku, kada ne bi bili zaslepljeni svojim ponosom i sujetom i diplomom, možda bi naše školstvo postalo mnogo kvalitetnije. Ne možda, već sigurno.

Imala sam priliku da intervjuišem srpskog profesora koji predaje na fakultetu u Sjedinjenim američkim državama. Na pitanje šta bi poručio profesorima u Srbiji, odgovorio je:

„Profesorima bih savetovao da ne misle da su oni bogovi u koje neko treba da gleda i slepo da veruje. Savetujem im da se spuste na zemlju i svoje znanje komercijalizuju. Da shvate da je vreme kada su bili zaštićene zverke ipak prošlo.“

Ostatak intervjua možete pročitati ovde. Ne veličam obrazovni sistem drugih zemalja. Nisam studirala nigde osim u Srbiji, zato i mogu da kritikujem samo naš sistem. Razmišljala sam se da li da uopšte objavim ovo, jer ukoliko se dotični profesori pronađu, ne znam šta bi moglo da bude. Ali, sve vreme nas uče kako je nama –  novinarima, posao da objavljujemo istinu bez obzira na tuđe interese, pa ja rekoh da ih poslušam.
Biće još priča iz fakultetske klupe, to je sigurno 🙂
Ana B.

2 Responses

  1. Sustinski problem je sto su kod nas profesori mahom ljudi koji nemaju nikakvo upotrebljivo znanje. Bukvalno – those who can't do – teach. Ok je kinta, ok je imidz u drustvu, ne zahteva previse ulaganja vremena, znanja, energije – comfort zone po definiciji.Ko prihvati to, tj pomiri se sa time, nema problem, moze cak biti i dobar u tom poslu ako mu je i mrvicu stalo. Problem je sto vecina nije zadovoljna i to svoje nezadovoljstvo prenosi na ljude oko sebe.Stranacko zaposljavanje nije realnost. Realnost je da je dobar posao tesko naci i da se mora zasluziti. Nacin na koji ces ga zasluziti ne mora da bude kroz stranku ili bilo sta slicno, naprotiv, dugorocno gledano, najbolje je da cak iako si simpatizer neke politicke opcije to bude samo tvoja licna stvar. Juce je kolega postovao video neke devojke iz Hrvatske koja prica svoju tuznu pricu, kaze za nju nema posla, 6 godina studija i mastera, i niko nece da je zaposli. Sta to znaci? To znaci da za 6 godina studija nije uspela da ostvari ni jedan kontakt sa osobama koje mogu da donesu odluku i zaposle je ili je preporuce nekom. Za nekog ko (u njenom slucaju) studira ekonomiju, poenta fakulteta je potpuno promasena.Ljudi stalno traze kvalitetne radnike jer kvalitetan radnik je endemska vrsta u svakoj industriji… Problem je sto nisu svi koji misle da su kvalitetni, zaista vredni truda.

  2. Od dva zla biraj manje. Ovim putem, koji je naveo profesor, bi stranke zapravo ucinile i neko dobro Srbiji, kada bi adekvatni kadrovi zauzimali adekvatna mesta.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Analogične priče

Moj newsletter iznenađenja. Ne znaš kad će tačno da ti stigne u inbox, ali obećavam ti da će priča biti vredna tvog vremena.

Unesite ključne reči za pretragu: