Kako lažno pomoći deci tj. kako se naše društvo hronično kvari?

Recept je toliko jednostavan da se u Srbiji uveliko primenjuje:

Radite sve umesto vaše dece:

  • Počevši još dok su u osnovnoj radite domaci umesto njih,
  • Pa onda, pošto ste to već jednom radili, to je normalno i to tako treba, nastavljate da radite umesto njih domaći i u srednjoj…eventualno i po neki pismeni….
  • Treba da se prijavi na fakultet? Skupljate papire, popunjavate uplatnice, formulare… Zovete fakultet da proverite šta sve treba i pišete na papiriću detetu kada treba gde da se pojavi i zbog čega. To je previše odogovornosti, mnogo je komplikovano i naporno za njih tako mlade! Strašno!
  • Zašto da dete na fakultetu muče ti zli profesori? Koga vi to ili neko vaš može da pozove da mu kažete da vam ne muči dete, ma neka ga pusti, to je ionako samo jedan ispit…i još jedan… i još jedan… i još jedan…i još jedan… i još jedan…
  • Šta? Treba mu praksa? Jao bre, samo nešto traže od njih! Strašno! Ma zna, sigurno, tetka baba/strina/ujna/kuma nekog ko može da potpiše taj papir, kako da moje dete svakog dana ustaje rano i nekoliko sati radi a još volonterski? Pa ne može da se muči…
  • Hoće da radi tokom leta? Ma, zašto da se muči, radiće ceo život kada završi fakultet, sada još i leto da mu prođe u poslu, bolje neka uživa dok je mlado… mama i tata će sve da finansiraju.
  • Treba da se prijavi za posao? Evo mama će da pozove broj iz oglasa da se raspita šta sve njenom detetu treba. I CV će da napiše i prijavu popuni i pošalje… Šta? Ne može na intervju umesto njega? Uh… baš šteta, mučiće mi dete tamo… ili: Neka ono još malo uživa, tata će već pozvati svog partnera, njemu sigurno treba neki pomoćnik u kancelariji…
  • Treba negde da putuje? Ajde da ga spakujemo, sve proverimo, namestimo, sredimo… Šta ako ono to radi samo pa nešto zaboravi? Bolje ni da ne mislite šta bi se tada desilo! Haos!

Dajte im sve što imate, a i ono što nemate stvorite (jer to će ih učiniti boljim ljudima):

  • Novac, naravno, redovno dajete, skoro sve koliko imate, a kad nemate, dignite kredit ili se već snađite, kako vaše dete da nema skupu haljinu na maturi ili najnoviji telefon ako njegovo društvo to ima?
  • Završilo fakultet (na gore pomenut način), kafana, trubači, ludilo do zore. Dete je uspelo! Nisu mu svi ti zli profesori mogli ništa! Sada treba malo da se zasluženo odmori od tog napornog studiranja.
"Drago mi je što rupa nije na našoj strani čamca!"
„Drago mi je što rupa nije na našoj strani čamca!“

Ovakav i sličan scenario je prečest u Srbiji. Ljudi ne shvataju koliko je to loše i pogrešno! Koliko sam samo puta odgovarala roditeljima na pitanja šta njihovo dete treba da uradi da bi dobilo stipendiju ili se prijavilo za neki konkurs. Još uredno hvataju beleške i uzmu broj telefona organizacije koju treba da pozovu (oni a ne dete!) za više informacija. Koliko puta prisustvujem slavlju zbog uspeha koji nije zaslužen, a slavi se kao da jeste i svi se užive u tu ulogu! A onda moraš da uredno čestitaš: „Čestitam što vaše dete od malih nogu uči da šta god (ne)radilo, imaće isti rezultat. Što živi u ubeđenju da će mama i tata da završe sve što ono ne može ili ga mrzi. Čestitam što slavite uverenje da rad i trud ne vrede ništa.“

U kom svetu želite da vaše dete živi i kada tačno planirate da ga probudite iz tog uljuljkanog sna da je sve lepo i lako i dobija se na tacni?

Nisu samo roditelji krivi. I sistem podžava ova lažna uverenja i izvrnute vrednosti. Najskoriji primer je poklanjanje ocena u osnovnim školama. Dušan Pavlović je skoro pisao o ovoj aktuelnoj temi: poklanjanje ocena i kako to može da se reši.

Nisu svi odlični, ne mogu i ne treba da budu! Kao što ne mogu i ne treba svi da budu doktori nauka! Treba deca da budu jednaka u drugom smislu – da imaju jednake šanse da nauče, da se jednako tretiraju – da niko nema povlašćen status, da plaćaju istu školarinu ali ne i da imaju isti uspeh. Jer se nisu svi jednako trudili, učili, čitali, radili.

Način funkcionisanja društva koji mi imamo i podržavamo stvara lažni osećaj sigurnosti. Lažni osećaj da se ne moraš da se trudiš, da ćeš svakako lako sve dobiti i još i proslaviti. Lažni osećaj da nema računa, obaveza, da je hrana besplatna, veš se sam pere i pegla i soba sređuje. Lažni osećaj da je još rano da radi i da ne mora da žuri. Lažni osećaj da mozak ne moraš da koristiš jer će uvek neko misliti umesto tebe i sprečiti te da nešto zaboraviš.

Ako nešto (ne) uradiš, snosiš posledice. Sistem uzrok-posledica je baza svega, srž društva. To je život. To je odgovornost. Kada mnogi konstantno dobijaju nagrade koje ničim nisu zaslužili to stvara potpuno pogrešnu svest i stavlja nas u neki paralelni univerzum gde opšta pravila ne važe. Stvara i pogrešan sistem vrednosti i podržava lenjost i nerad. Ne samo da podržava već i slavi! To je sistem koji nas uništava. Ne može i ne treba svako da bude doktor nauka, ni odličan đak, pa ni da završi fakultet! Svakome koliko zasluži i kolike su mu mogućnosti.

Sledeći put kad nekom poklonite nešto što ne zaslužuje, nekome „pomognete“ tako što mu završite ispit, fakultet, zaposlite ga bez obzira na stručnost, uradite nešto umesto nekog, kada nagradite druge za nerad i lenjost, zapitajte se šta će oni naučiti iz toga i kako će to uticati na ostatak društva? Znajte da baš vi srozavate kriterijume!

A onda, kada se požalite što nemate kvalitetnog lekara, ili čekate u redu duže zbog šalterske službenice koja ne zna svoj posao ili ste besni što vam je prijatelj izgubio posao u firmi koja je propala jer je direktor bio nečiji sinčić, setite se da ste i vi podžali takav sistem i doprineli njemu. Vama, kao i svima je „opravdanje“ – „Svi to rade“. Strašno je kada drugi to rade, ali kada je neko vaš, kako da ne „pomognete“? Da li tako treba i dokle će nas to dovesti?

I ne zaboravite, kao u slučaju svih ovih kvazi doktora nauka (najskoriji primer: drski plagijat Aleksandra Šapića), „Ko ne plati na mostu, platiće na Ćupriji.“ Sve se kad-tad sazna i pokaže. Nekad posledice trpi samo jedan, a nekad celo društvo.

"U kompleksnim sistemima često su uzrok i posledica vremenski i prostorno udaljeni jedno od drugog."
„U kompleksnim sistemima često su uzrok i posledica vremenski i prostorno udaljeni jedno od drugog.“

Ana B.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Analogične priče

Moj newsletter iznenađenja. Ne znaš kad će tačno da ti stigne u inbox, ali obećavam ti da će priča biti vredna tvog vremena.

Unesite ključne reči za pretragu: